01.06.2019 Beograd

Drago Pilsel: Stopiranjem Stepinca papa Franjo želi “čišćenje pamćenja”

Drago Pilsel: Stopiranjem Stepinca papa Franjo želi “čišćenje pamćenja” Foto: prtscr ytb
Kako to da će u septembru biti 25 godina od prve posjete Ivana Pavla Drugog Hrvatskoj, kada je Papa pozvao kršćane i druge na odlučno suočavanje s prošlošću, na oprost i pomirenje, a da se hrvatski biskupi dosad nisu odvažili izraditi jedan temeljiti i sveobuhvatni dokument na temu “povjesnog pamćenja na očišćen način”

Kao što je manje više poznato, na povratku s trodnevnog posjeta Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji papa Franjo je u avionu, što je uobičajena praksa, razgovarao s novinarima. Dopisniku Večernjeg lista i HTV-a Silviju Tomaševiću zanimalo je Papino mišljenje o proglašenju Alojzija Stepinca svetim. Tomašević je prenio kako je iz papinog odgovora poprilično očito kako ćemo još dugo čekati na kanonizaciju kardinala Stepinca. “Stepinac je bio krepostan čovjek, stoga ga je Crkva proglasila blaženim. No, u određenom trenutku u procesu kanonizacije postoje nejasne točke, povijesne točke. Molio sam se, promišljao sam to, tražio sam savjete i vidio da trebam zatražiti pomoć (patrijarha SPC-a) Irineja. On je velik patrijarh. Irinej je pomogao, napravili smo zajedničko povijesno povjerenstvo i surađivali smo. I Irineju i meni jedini je interes istina. I da ne pogriješimo. Čemu bi služilo proglašenje sveca ako tu istina nije jasna? Nikomu to ne bi služilo”, rekao je papa Franjo.

 

LETU ŠTUKE, LETU AVIONI: Bila je to prilika da hrvatski nacionalisti, a među njima i neki biskupi, potpuno poblentave. Tako je umirovljeni lički biskup, Mile Bogović, izjavio i ovo (za ekstremno desni “Hrvatski list”): da papa Franjo “iz aviona” baca bombe na Hrvate, odnosno “da Papina izjava “podsjeća na udare iz zraka kada smo bježali u skloništa”!

A dogodilo se to nakon 58. Plenarnog zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije u njenom sjedištu u Zagrebu kada se njen predsjednik, zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić, pozvao na svetog papu Ivana Pavla II. te podsjetio kako je tijekom priprave i proslave Velikog jubileja 2000. rimski biskup hrvatske biskupe (i druge katolike) poticao kako na kršćanski način prevladavati zlo koje se dogodilo u prošlosti, i da je upotrijebio riječ “čišćenje pamćenja”.

Znamo, u više navrata tijekom pastirskih putovanja ispričavao se za sablazni i loša djela koja su počinili sinovi Crkve i poučavao da “čišćenje pamćenja” ne znači zaboravljati prošlost, već je “pamtiti na očišćen način”; naime, kajući se za zlo koje su nanijeli članovi vlastitog naroda ili Crkve, te moliti oproštenje od onih kojima je zlo naneseno i oprostiti onima koji su nam nanijeli zlo. U protivnom, rekao je nadbiskup Puljić, “ako s osjećajima mržnje pamtimo naneseno zlo, mi smo zarobljenici zla”.

Dostojanstvo žrtve “traži da svoje pamćenje očistimo praštanjem i kajanje”, dodao je, kazavši da su hrvatski biskupi “zahvalni” svetom Ivanu Pavlu II. za ovu “jubilejsku pouku” i za poticaj čija je praksa u Hrvatskoj zaživjela (zahvaljujući mjesnom biskupu Antunu Škorčeviću, op. D.P.) u jasenovačkoj župnoj crkvi, u Požeškoj biskupiji. Puljić je dodao da će na zasjedanju biti govora koliko je i danas aktualna tema “čišćenja pamćenja i spomen mučenika” o čemu je govorio i pisao sveti Ivan Pavao II. uoči proslave Velikog jubileja Crkve.

Rezultate toga razgovora još nismo vidjeli. Ali moramo postaviti ovo pitanje: Kako to da je HBK trebalo punih 19 godina, od velikih gesti kajanja učinjenih od strane pape Ivana Pavla II. na Veliki Petak te jubilejske godine, da se odluči na, nadajmo se, temeljitu raspravu o ispravnom načinu “povijesnog pamćenja” i kako to da će u septembru biti 25 godina od prve posjete Ivana Pavla II. Hrvatskoj, kada je Papa pozvao kršćane i druge na odlučno suočavanje s prošlošću, na oprost i pomirenje, a da se hrvatski biskupi do sada nisu odvažili izraditi jedan temeljiti i sveobuhvatni dokument na temu “povjesnog pamćenja na očišćen način”?

Jedan sam od rijetkih novinara i teologa koji se stalno poziva na važan dio Pisma HBK objavljeno 1. maja 1995. u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata i dobro znam da se ono rijetko, gotovo nikad ne spominje u nastupima članova hrvatskog episkopata (učinio je to doduše, na jednoj tribini u Novinarskom domu u Zagrebu, koncem 2018. dubrovački biskup Mate Uzinić). Stoga, vrijedno je taj citat ovdje donijeti: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oprost Božji i ljudski, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

Kao teolog podsjećam i na ono što svaka moralno zdrava osoba zna: pravo na život i dostojanstvo svake osobe nedodirljivo je, i osobito za vjernike abrahamskih religija na Balkanu, pod Božjom je zaštitom. Stoga svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku i priliku Božju. Pojedinačne i osobito masovne likvidacije bez ikakva suda i dokaza krivnje uvijek su i posvuda teški zločini pred Bogom i pred ljudima.

 

PITANJA: Iz ovih nekoliko ključnih antropoloških i teoloških rečenica, pa i onih koje navodi mons. Puljić, slijedi mnogo pitanja. Na primjer, zašto se 25 godina (i više!) nije željelo proučiti predratnog, ratnog i poslijeratnog Stepinca, već su nadbiskupa Puljića i njegove kolege na to natjerale Srpska Pravoslavna Crkva i papa Franjo? Zašto zagrebački Kaptol (koji o tome odlučuje) krije kao zmija noge Stepinčev dnevnik? Zašto kardinal Josip Bozanić nije pokazao adekvatan pijetet prema ubijenima u Jasenovcu? Ili u Jadovnom? Ili u Glini? I zašto dopušta ruganje tim žrtvama u listu kojim gospodari, katoličkom tjedniku Glas koncila? Naravno, može se dogoditi da nas članovi HBK uskoro iznenade vrlo dobrim dokumentom, ali njihovo kašnjenje, ta gromoglasna tišina, probija uši svih čestitih ljudi, bilo da su vjernici, bilo da nisu.

Složit ćete se da su riječi iz pisma HBK iz 1995. vrlo odgovorne, obvezujuće i ozbiljne riječi. No koliko je duha tih poruka provedeno u djelo? Kako je moguće da i episkopat i kler svih ovih godina pate od teških napadaja amnezije i ne pamte gotovo ništa što se tiče zločina koje su pak počinili Hrvati, katolici i oni koji to nisu, za onoga rata ali i od raspada SFRJ naovamo?

Kako je moguće, hajde, imam na stotinu primjera ali ću navesti jedan meni jako bolan, da se na blajburškom polju 13. maja 2007. pojavi zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić (ne zaboravimo to: supotpisnik navedenoga pisma hrvatskog episkopata iz 1995), i na sav glas kaže kako mora “govoriti i svjedočiti istinu”, a onda ostane bez glasa i traga kada smo sa zaprepaštenjem saznali, prateći na Županijskom sudu u Zagrebu tijek suđenja odgovornima za zločine počinjene u septembru 1993. u akciji kod Medačkog džepa i nakon nje, da su tamošnji Srbi bili živi nabijani na kolac i bacani u bunare, baš kao i u doba NDH?! A tek šutnja oko zločina kao što je onaj počinjen u Ahmićima?

Nažalost, zaključujemo da Katolička Crkva u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, čiji su (nad)biskupi također služili komemorativne mise na Bleiburgu – ove godine opomenuti od mjesne crkvene vlasti izdana je zabrana hrvatskim (nad)biskupima da ubuduće predvode misno slavlje jer se tamo događala i promocija ustaštva – nema ispravno pamćenje (HBK je prevarila austrijsku stranu time što misi nije predvodio biskup ali je biskup, krčki, propovijedao, i opet nacionalistički nastupio!). Zar ispravno povjesno pamćenje ne zahtjeva, ako se držimo riječi Ivana Pavla II. i episkopata, da se HBK (konačno) ispriča za zločine počinjene u Jasenovcu, za sudjelovanje u holokaustu i u genocidu počinjen nad Srbima i Romima? Bit će da je papa Franjo zaista temeljito izbombardirao Hrvate i da nema više katolika. Ostale su seoske barabe i mudrijaši. Ali ćemo završiti krajnje ozbiljno: stopiranjem Stepinca, i papa Franjo želi da se promovira “čišćenje pamćenja”.

izvor: Novi magazin
Ostavi komentar Ostavi komentar >>
Ostavi komentar
Pročitajte i...
  • Mijat Lakićević: NATO, bato, samo NATO Mijat Lakićević: NATO, bato, samo NATO

    Iskreni, pravi srpski nacionalista, Srbin sa dna kace, što se kaže, on bi se danas svom snagom zalagao za članstvo Srbije u Severnoatlantskoj ugovornoj organizaciji (North Atlantic Treaty Organisation), poznatoj kao NATO.

  • Zoran Stojiljković: Čemu služe sindikati? Zoran Stojiljković: Čemu služe sindikati?

    Na samom početku ovog, “prigodnog” prvomajskog teksta sve koji na pomen radnika i sindikata prezrivo odmahnu rukom zamoliću da se, ako se već bacaju kamenom/ciničnim komentarom, prisete šta su sami učinili da siromaštva, nejednakosti, uniženosti bude manje?

  • Dimitrije Boarov: Konfuzija Dimitrije Boarov: Konfuzija

    Bizarna izjava Aleksandra Vučića, predsednika Srbije, da je njegov plan za Kosovo propao jer ga nije prihvatio narod, te da će Srbiju to odbijanje skupo koštati kroz nekoliko decenija, verovatno je namenjena ne samo domaćoj nego i stranoj javnosti.

  • Drago Pilsel: Stopiranjem Stepinca papa Franjo želi “čišćenje pamćenja” Drago Pilsel: Stopiranjem Stepinca papa Franjo želi “čišćenje pamćenja”

    Kako to da će u septembru biti 25 godina od prve posjete Ivana Pavla Drugog Hrvatskoj, kada je Papa pozvao kršćane i druge na odlučno suočavanje s prošlošću, na oprost i pomirenje, a da se hrvatski biskupi dosad nisu odvažili izraditi jedan temeljiti i sveobuhvatni dokument na temu “povjesnog pamćenja na očišćen način”

  • Vladimir Gligorov: Brojevi Vladimir Gligorov: Brojevi

    Uzmimo da je na manifestaciji podrške gospodinu Vučiću bilo četiri puta više ljudi nego na opozicionim demonstracijama nekoliko dana ranije. Šta ti brojevi govore?

  • Srđan Bogosavljević: Brojke koje opominju Srđan Bogosavljević: Brojke koje opominju

    Da li je Srbija nestankom Jugoslavije izgubila i sopstveni identitet, pitanje je koje se logično postavlja kada se pogledaju stavovi građana. Uostalom, mi ne samo da smo postali država odlukom crnogorskog referenduma nego smo u kratkom vremenu, za manje od dvadeset godina, promenili četiri imena države, pa ne čudi što se slabo prisećamo datuma i simbola države

  • Dimitrije Boarov: Auto-putevi i razvoj Dimitrije Boarov: Auto-putevi i razvoj

    Povodom pompeznog otvaranja poslednje deonice Koridora 10 u Grdeličkoj klisuri i otvaranja radova na deonici Koridora 11 od Čačka do Požege, setio sam se neprilike koju sam pre 10-15 godina doživeo u Kladovu.

Preporuke prijatelja
Zlatiborac
OTP banka lizing
Novi magazin- nedeljnik Medija centar Novinska agencija Beta societe AMSS side