Povratak Adolfa Pilsela: Pavelićev tjelohranitelj u Jasenovcu
02.08.2017 Zagreb

Povratak Adolfa Pilsela: Pavelićev tjelohranitelj u Jasenovcu

Povratak Adolfa Pilsela: Pavelićev tjelohranitelj u Jasenovcu Adolf Pilsel u Zagrebu pred crkvom Svetoga Marka
Ja sam pomislio: zar je moguće da moj otac, bivši Pavelićev tjelohranitelj i čovjek koji je u Patagoniji u doba mojeg djetinjstva podigao hrvatski dom “Jure Francetić”, tako brzo i uvjereno grli Srbe i časti žrtve ustaša, a moji vršnjaci, moj sugrađani Hrvati i Srbi i dalje žele živjeti zarobljeni u prošlosti bez znakova zrelosti da se odlučno krene u put pomirenja i suradnje?

Piše: Drago Pilsel

 

Tata mi je ovih dana rekao: “Naravno, ako si kršćanin ne možeš biti ustaša. Bili smo ludi!” Trebalo mi je jako puno priprema i nagovaranja da dovedem oca Adolfa Zvonimira Pilsela u Hrvatsku. Otkako sam ga sa suprugom uspio posjetiti posljednji put u Paragvaju, početkom 2009, u srcu sam znao da tata neće imati mira dok ne upozna našu domovinu, zemlju za koju sam se opredjelio, Republiku Hrvatsku, i za koju je život položio moj brat, njegov mlađi sin Branko Pilsel koji je nestao u moru kod otoka Šipana 23. oktobra 1991. kao pripadnik IV. brigade Zbora narodne garde (kasnije HV), nakon razmjene vatre s patrolnim čamcem Jugoslavenske ratne mornarice 178.

Tata živi u Paragvaju od 1972. kada je morao napustiti Argentinu i našu obitelj u okolnostima opisanim u mojoj knjizi “Argentinski roman” (Profil, 2014). U Paragvaju je posljednjih 45 godina živio izuzetno teškim životom, uglavnom u siromaštvu, a u toj zemlji je čak dva puta sahranio kasnije supruge. Drugi puta se to dogodilo lani, nakon što mu je Estela preminula od posljedice razarajućeg moždanog udara. Nakon što je u prvom braku s mojom majkom Zagrepčankom Erikom Pavlinec rodio mene, sestru i pokojnog/nestalog brata, otac nije više imao vlastite djece, ali je podigao tuđe. Ipak, nakon Esteline smrti je živio sam, kako kaže, strahovito osamljen, sa sve manje mogućnosti zarade (premda mu je osnovno zvanje građevinar, tata se u Paragvaju najviše bavi izradom metalnih konstrukcija), pa i bolestan. Tada sam navalio ga nagovarati da dođe k nama u Zagreb. Odluka je pala početkom maja. Sletio je u Zračnu luku Zagreb u utorak 18. jula navečer i to zahvaljujući ministru vanjskih poslova na odlasku, mome prijatelju iz Argentine Davoru Stieru, koji je dao, uz suglasnost ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, da se izradi Putni list kako bi otac, koji ne posjeduje niti jedno državljanstvo, dakle jer je apatrid, iz Asuncióna (glavnog grada Paragvaja) preko Buenos Airesa, Rima (i Splita) mogao ući u Republiku Hrvatsku u Zagrebu.

Nakon što se u srijedu odmarao od za njega napornoga puta i silnih emocija, u četvrtak 20. jula u jutro smo najprije otišli na Policiju u Petrinjskoj ulici u Zagrebu da se prijavi, ali i da pokrene postupak stjecanja hrvatskog državljanstva, jedan od važnih ciljeva njegova povratka u Hrvatsku. Dok smo čekali u redu, u glavi mi se počeo odmatati jedan mogući scenarij za film.

 

POGLAVNIK-POBRATIM: Jednog dana u maju 1945, točnije 10. maja rano ujutro u Judenburg je, napustivši svoj “voljeni hrvatski narod” u Zagrebu i na putu prema Bleiburgu, te izbjegavajući Ruse i Engleze, stigla mala grupa u bijegu. Nabasali su na moju baku Rozu i njenu najstariju kćer Bebu u dvorištu Pilselovih. Roza je odmah prepoznala čovjeka s naslovnih stranica novina, onog koji je u Sarajevu 1942. odlikovao njena muža: pred njom se nalazio, vidno uplašen, nitko drugi nego Ante Pavelić. Namjeravao se predati Amerikancima, ali su se oni naglo povukli iz Judenburga jer su u grad ulazili Rusi. Poglavnik se, reći će kasnije memoaristi, našao u klopki.

Napustio je Zagreb “kukavički i dezerterski” u poslijepodnevnim satima 6. maja 1945. Noć sa 6. na 7. maja proveo je u Novim Dvorima. Sutradan, 7. maja, napustio je Nove Dvore i nastavio put Austrije. Noć ga je zatekla u Rogaškoj Slatini. Tu se 8. maja ujutro vijećalo na posljednjoj sjednici tzv. Glavnog stana Poglavnika.

Vijesti su bile porazne: njemačke su snage kapitulirale pred ruskima na istočnom bojištu, što je značilo da će se njemačke snage, tada u Sloveniji, predati partizanima. Sjednica u Rogaškoj Slatini bila je prekidana dramatičnim i paničnim ispadima nekih hrvatskih časnika, te je odlučeno da “NDH definitivno kapitulira pred zapadnim saveznicima (hej, “saveznicima!”)”, te da se hrvatske trupe predaju britanskim ili američkim trupama. Nijemci su se spašavali kako su znali, pa je pokušao i Pavelić.


Adolf Pilsel prije puta u Hrvatsku, u Paragvaju (na ruci drži ploču sa hrvatskom zastavom, sliku mojega brata, sliku mojega vjenčanja i raspelo)

 

Po završetku sastanka u Rogaškoj Slatini 8. maja, Poglavnikova kolona je krenula preko Maribora s ciljem da stigne u Wolfsberg, a onda u Klagenfurt u Koruškoj. Bilo je kratkih puškaranja s partizanima koji nisu znali tko je to zaista u koloni. Po prelasku u Austriju Pavelić odijeva građansko odijelo, te se u svom automobilu odvaja od ostalih. To se navodno dogodilo u Spielfeldu, neki pak tvrde da je bilo u Leibnitzu. Ti su gradovi međusobno udaljeni desetak kilometara.

Pavelić odlučuje krenuti prema Judenburgu 9. maja. Stigavši u predgrađe, doznaje da nema više nikakve anglo-američke komisije nego da je premještena u Salzburg, te odluči krenuti prema Triebenu i nastaviti prema Salzburgu. Situacija bijaše dramatična. Američke trupe su se povukle upravo pred Pavelićevim nosom i on 10. maja u 5. sati ujutro ulazi u Judenburg kojega opkoliše ruske snage. Trebalo mu je hitno sklonište! Svojoj je grupi predlagao da se sakriju u neku kuću, a onda pobjegnu u šumu. Ušli su u jedno veliko dvorište.

Roza Ćosić, udata Pilsel, je Antu Pavelića prepoznala i brzo sklonila u kuću. Poglavnik se u njoj zadržao cijeli dan. Tek ću prije nekoliko godina, saznavši za ovu važnu epizodu od tete Bebe u Njemačkoj (za razliku od Pilselovih ostala je u Europi, te je živjela i umrla u Limburgerhofu, kod Mannhaima), shvatiti zašto će se Ante Pavelić i moj djed Jakov Pilsel tako srdačno pobratimiti u Buenos Airesu: poglavnik je bio uvjeren da su mu moja baka i moj djed – toga gadnoga dana u gradu simboličnoga naziva Judenburg, utvrda Židova, koje je Pavelić izmasakrirao na teritoriju NDH – spasili život. Jedna će od važnih posljedica toga prijateljstva biti da će moj otac u drugoj polovini pedesetih godina biti jedan od naoružanih tjelohranitelja Ante Pavelića u Buenos Airesu.

Film bi mogao nastaviti ovako: Dan nakon atentata na dr Antu Pavelića, što ga je, kako se vjeruje u ustaškim krugovima, izvršila Udba u predjelu Buenos Airesa El Palomar (Golubinjak), ispred poglavnikove kuće, krupan momak star dvadeset godina s revolverom kalibra .38 o pojasu puši i čvrsto gleda u svakog prolaznika, u svako sumnjivo vozilo. Misli on, kao i ostali dečki iz grupe, da se napadači mogu vratiti. Dežurstvo traje 12 sati. Siguran je u sebe. Tako i kolega nedaleko od ulaza u Pavelićev dom.

Zna pucati. I sve drugo o vojnom ili gerilskom zanatu. Učili su ga američki obavještajci i instruktori – oni su, uz pomoć argentinske vojske, pripremali dobrovoljce koji su trebali ići u Mađarsku poduprijeti revoluciju 1956. i suprotstaviti se Sovjetima. Kasnije i u Vijetnam. Uostalom, smrt ga osobito ne plaši. Nagledao se mrtvaca. Stotine Rusa koji su bili na strani Trećeg Reicha pogubile su Staljinove snage pred očima bijesnih Engleza nedaleko od Graza, u Austriji, kamo je, preko Poljske, stigao iz Sarajeva. Šuti, puši i motri.

Počinje zanimljiva pripovijest koju tek mali broj ljudi poznaje. Intrigantna pripovijest o tome kako su poglavnika, kao franjevca i svećenika, preko Čilea, Bolivije, Paragvaja i Brazila, iz Buenos Airesa tajno doveli do Madrida, gdje će Pavelić i umrijeti od posljedica zadobivenih rana. Momak koji će i nekoliko mjeseci nakon što je Pavelić već bio stigao u Europu i dalje glumiti tjelohranitelja kako bi zbunio eventualne napadače, kada o tome prvi puta razgovaramo 2009. u Paragvaju, na sve te bravure gleda s nostalgijom, ali i s prezirom. Otac je nekako zbunjen. Družimo se u selu Garatá, u Paragvaju, gdje kao građevinar živi i radi od 1972. Bez papira je: argentinsko državljanstvo nije uzeo, a paragvajsko nema, kosovsko, bosanskohercegovačko ili njemačko teško je nabaviti, a hrvatsko ovisi o njegovom povratku u Hrvatsku. Povukao se tata u vikendicu koju si je sagradio za starost, da u miru dočeka smrt. Barem je tako tada mislio.


Ispred groba Ante Starčevića u Zagrebu

 

DUGO PUTOVANJE: Iako smo već vježbali svoje susrete, prvi put pripovijeda do u tančine sve što pamti za knjigu koju sam nakanio napisati. Satima ga snimamo supruga i ja dok odmotava filigransku priču: dijete rođeno koncem 1936. u Uroševcu, na Kosovu, gdje je njegov otac gradio katoličku crkvu, koje i danas još pamti zvuk njemačkih “štuka” i njihovih bombi bačenih na srpske položaje nadomak rodne kuće, polako se pretvara u člana Hitlerove mladeži, pa u momčića koji strepi hoće li Englezi pustiti njegova ćaću iz zatvora jer je bio suradnik Gestapoa, pa onda u spretnog prevoditelja, ali ovaj put za Amerikance na brodu na kojem su Pilselovi iz Genove stigli do Buenos Airesa (1949), potom u domobrana, onda u ustašu, pa u suradnika tajne službe argentinske vojske...

Imam silnu potrebu reći tati nešto više o junaštvu mojega brata, neustrašivoga borcu 4. “Jelićeve” hrvatske brigade. U ranu jesen 1991. godine zapadni su političari vjerojatno bili uvjereni da je vojna mašinerija pokrenuta iz Beograda već dobila rat u Hrvatskoj. No, taj je stav postao neodrživ već nakon dva mjeseca kad je novostvorena Hrvatska vojska zaustavila invaziju iz Srbije i oslobodila velik dio zemlje, te kad se u Dalmaciji, među ostalim postrojbama, poput Davida pred Golijatom, uzdignula pesnica 4. brigade koja je uspješno pogodila diva s praćkom, ali i pokazala da se rat može voditi i bez osnaživanja anarhije u dubini društvenoga tkiva zemlje, što se kasnije i dogodilo.

A zašto mu to moram reći? Moj brat, vitez Branko Pilsel, nije bio zločinac ni mutikaša. On je branio slobodu običnih ljudi. Jednom je sa suborcima izvukao preko 300 štićenika iz doma za teško bolesnu djecu u Vrlici, koji je bio pod neprijateljskom vatrom, i doveo ih sve do Splita. Ako su Hrvatima i njihovim sugrađanima doista iznevjerene mnoge nade, meni je i dalje važno znati da imamo uzore, pa i moga brata, koji poput apostola čuvaju istinu o pravom herojstvu – ono je u darivanju, a ne u uskraćivanju života. Moj brat i mnogi drugi nosili su teret brojnih dana i noći u susretu s neprijateljskom silom koja nas nije smjela pregaziti jer nam je povijest, ona drevna i manje drevna, povijest prisutna u onima čiji se život gasio pred našim očima, vikala u lice da se to ne smije dopustiti.

Tati sam želio i uspio pojasniti da se herojstvo mojega brata i tolikih drugih aktera Domovinskoga rata ne smije oslanjati na ono što su on, moj otac i njegovi prijatelji veličali u Argentini, na NDH. Mislim da sam uspio, premda je to dugi proces, proces koji traje. U četvrtak nakon što smo izašli iz zgrade policije u Petrinjskoj ulici sam mu pokazivao glavna mjesta u Zagrebu. Sve je išlo u redu dok nisam zaustavio auto pred Trgom i crkvom Svetoga Marka. Kada je otac vidio hrvatski grb na krovu crkve, slomio se, nije mogao suzdržati suze. Tako je bilo i kada sam ga odveo u Šestine da oda počast Anti Starčeviću na grobu oca domovine. Nešto kasnije, dok smo se vozili gradom, stanem u Zavrtnici i kažem staromu: tu su ustaše skupljali zagrebačke Židove i vodili ih u smrt. Znam odgovor, ali svejedno ga pitam: “Jeste li toga bili svjesni kada ste se kao mladi motali oko Pavelića u Buenos Airesu?” On stane, pogleda u dvorište Zavrtnice i kaže: “Ne, Drago, kunem ti se, nismo to znali”. Stanem i ja, pa mu onda velim: “Odvest ću te u Jasenovac da se pokloniš žrtvama ustaškog terora”. A on će: “Moramo, sine, moramo tamo otići”.


Fotografija nestalog hrvatskog vojnika Branka Pilsela (brat Draga Pilsela)

 

ZAŠTO PIŠEM: Dok vi čitate ovaj reportažni članak u Novom magazinu, moj otac je već na putu za Jasenovac i uskoro će pružiti ruku i popiti rakiju sa mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim Porfirijem Perićem. Prethodno iskazivanju počasti tom našem važnom prijatelju i uglednom promicatelju mira i ekumenizma, tata u mojoj radnoj sobi čita tjednik Srpskog narodnog vijeća “Novosti” i kaže za te novine koje izlaze “na hrvatskom i na ćirilici”, da mu se čine “jako dobre” i da se, “hvala Bogu, Hrvati i Srbi više ne ganjamo noževima” (tati je duboko u sjećanju ostao spomen na strica kojeg su četnici u Bosni, dok je on bio klinac od nekih 6 godina, iskasapili baš noževima). Ovaj tjedan će upoznati brojne moje prijatelje, među njima i bivšega predsjednika Republike Ivu Josipovića. Početak je to za tatu velike avanture kojoj će vrhunac biti, kako naslućujem, dan kada bude stajao pred spomenikom mome bratu i njegovim nestalim suborcima u ribarskom selu Doli i kada bude bacio u more vijenac blizu otoka Šipana.

Zašto vam sve ovo pišem. Što me je potaknulo? Gledali smo tata, moja supruga Claudia i ja u nedjelju gostovanje dogradonačelnika Vukovara iz redova Srba Srđana Milakovića u emisiji “Nedjeljom u 2” HTV-a i analizirali dio razgovora s voditeljem Aleksandrom Stankovićem u kojem se raspravljalo o zločinima nad Hrvatima i nad Srbima (i nad drugima), odnosno pokazala nespremnost da se shvati što je važno učiniti da se izađe iz kruga autoviktimizacije i međusobnog optuživanja. Podsjećam na fundamentalnu poruku hrvatskih biskupa iz 1995: “Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”. Moj otac se nakon emisije složio sa konstatacijom moje supruge da je potrebno da Hrvati i Srbi iznjedre nekoga koji će učiniti gestu kao što je bila ona Willyja Brandta u Varšavi koji je uzeo svu krivicu nacista i njihovih podupiratelja na sebe kako bi krenuo proces pomirenja Njemaca i Poljaka.

I ja sam pomislio; zar je moguće da moj otac, bivši Pavelićev tjelohranitelj i čovjek koji je u Patagoniji u doba mojeg djetinjstva podigao hrvatski dom “Jure Francetić”, tako brzo i uvjereno grli Srbe i časti žrtve ustaša, a moji vršnjaci, moj sugrađani Hrvati i Srbi, i dalje žele živjeti zarobljeni u prošlosti bez znakova zrelosti da se odlučno krene u put pomirenja i suradnje?

Skupna fotografija Hrvata u Buenos Airesu 1954: Adolf Pilsel drži harmoniku, Ante Pavelić stoji desno od svećenika u odjelu i kravati

izvor: Novi magazin
Ostavi komentar Ostavi komentar >>
Ostavi komentar
Preporuke prijatelja
novinarnica svuda
Zlatiborac
Novi magazin- nedeljnik Novinska agencija Beta AMSS side