10.03.2017 Beograd

Intervju 2Cellos: Mrzim(o) politiku

Intervju 2Cellos: Mrzim(o) politiku Foto: Zoran Raš
Izuzetnim umećem, koreografijom zvuka i postavkom igre svetla na sceni 2Cellos predstavljaju planetarni vrhunac modernog izvođenja obrađenih pop-rok kompozicija.

Njihovo gostovanje u Beogradu 25. marta u Kombank areni prilika je da ovdašnja publika još jednom vidi i oseti razliku između klasičnog sviranja i sofisticiranog pristupa obradi kompozicija uopšte

 

Razgovarala: Marijana Vučković

 

Stjepan Hauser i Luka Šulić upoznali su se na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Šulić je kasnije otišao na londonsku Kraljevsku muzičku akademiju, a Hauser na Kraljevski koledž u Mančesteru. Dotad su, svirajućiklasična dela na violončelu, odlučili da baš u Londonu obrade Smooth Criminal Majkla Džeksona, koja je odmah, u roku od dve nedelje, postala izuzetno veliki YouTube hit,s više od tri miliona pregleda. U želji da budu revolucionarni i originalni u muzici, nakon dužeg razmišljanja počeli su da obrađuju pop-rok kompozicije, ne bi li ih napravili nešto kreativnijim. Tokom traganja za novim izazovima drukčijih obrada primetio ih je Elton Džon, koji ih je pozvao da sarađuju. Tako su dosad nastupili više od 100 puta na njegovim koncertima širom sveta. Lično, vole podjednako i Baha, i Betovena, i Čajkovskog, kao i AC/DC, Queen, U2, Reja Čarlsa, Stivija Vondera... O susretu s prijateljima, vremenu novih ratnih previranja na ovdašnjim prostorima, o tome kako danas žive mladi umetnici u Hrvatskoj, neposredno pred koncert govore za Novi magazin.

 

Kada se desio taj ključni trenutak da se vas dvojica spojite i shvatite kako zajedno možete da činite snažan muzički identitet?

Stjepan:Čim smo se upoznali osjetila se nekako ta kemija ili viša sila da možemo stvarati zajedno, a na koju mi sigurno nismo mogli tada imati utjecaj. To su sudbinski susreti koji se potrefe u životu, sila koja je odabrana vjerovatno od svemira.

 

Kako vama, danas proslavljenim muzičkim izvođačima, izgleda rana faza karijere, kad ste bili samo članovi sastava muzičkih akademija?

Stjepan:Bio je to najbolji mogući početak kad govorim o mom glazbenom obrazovanju. Mladim ljudima bi trebalo pružiti mogućnost da se bave glazbom i obrazovanjem u njoj od najranije dobi. Zajedno sa govorom, trebalo bi djecu učiti i nečemu što bih nazvao govor glazbe. Tako se mogu, već u mladim godinama, privući mladi ljudi da zavole čelo i klasičnu glazbu.

Luka:Imao sam mnogo adrenalina i energije poslije završene akademije. I klasiku sam tada svirao na drugačiji način, kao rok zvijezde, zbog čega su me profesori često kritikovali. Bili smo studenti koji su se ponovo pronašli u Londonu, sa željom da sviramo nešto posebno, a odjednom su nas zatrpali ponudama i pozivima, nismo ni znali kako funkcionira taj svijet šou-biznisa.

 

Bili ste već u Beogradu pre nekoliko godina. Recite kako vam je Beograd izgledao tada, a kako izgleda sada?

Stjepan: Kad smo prvi puta čuli od naše organizacije da imamo poziv za gostovanje u Beogradu, pristali smo odmah i tada nam se to činilo većim izazovom nego neka svjetska metropola. Koncert u čuvenoj sali Sava centra imao je intimniji kontakt s publikom. Ovaj sad koncert, koji pripremamo u Areni, nešto je konceptualno potpuno drugačije. Iskreno, ja više volim prvu varijantu kontakta s publikom.

Luka: Beograd nam je postao drag i značajan. Tu sada već imamo i puno prijatelja. Ovdje je sve cool, nekako je na prvi pogled siv, devastiran i zapušten grad, ali kad duže tu boravite dobijete jednu posebnu energiju koju ljudi ovdje emitiraju da vam se slika tog istog grada na početku potpuno mijenja iz dana u dan.

 

Kad podignete svet na noge postajete li sebi važni, imate li neki poseban ritual pred koncert ili zahtevate nemoguće, kao sve razmažene zvezde?

Stjepan: Neeee, nismo još poludili, ali se nadam da hoćemo (smeh)...

Luka: Jedva čekam kad ćemo i to moći (smeh).

 

U jednom intervjuu rekli ste da kroz svoju muziku, između ostalog, istražujete mogućnost violončela kako ga dosad niko nije koristio. Zašto je onda svakom slušaocu fascinantan vaš način interpretiranja, kojim postižete tako pun i bogat zvuk sa samo dva instrumenta?

Luka: Jako je zahtjevan posal na dva instrumenta stvorit zvuk koji će imati tu snagu u krajnjem interpretiranju. Do toga treba stvarno doći, velikim radom i potpunom posvećenošću instrumentu. Iskreno se nadamo da smo uspjeli da izvučemo maksimum s našim, prije svega, znanjem u sviranju odmalena. Umjećem da čelo, koje ima zvuk ljudskog glasa jer se odmah uvlači pod kožu i udara svom snagom slušatelja u slabo misto u srcu, predstavimo sa umjećem da je sam instrument zahtjevan u svoj svojoj preciznosti projekcije zvuka.

Stjepan: To je instrument liričnih i srceparajućih melodija, a u isto vrijeme može biti veoma divlji i agresivan, a glasat se žešće od električne gitare. Glasa se visoko kao violina, a ima dubinu kao kontrabas. Kad se dovoljno na nastupu skoncentriram na instrument imam osjećaj da on sam to dalje preuzima i proizvodi. Čudan je to spoj, ali neobjašnjiv. Mene najviše privlači jer ima oblik ženskog tijela (smeh).

 

Gostovanjima u regionu ulažete veliki napor kako biste objedinili ovaj prostor na jedan poseban način, što ne rade oni koji su za to izglasani, mislim na političare? Koja je vaša politička poruka mladim ljudima i muzičkim stvaraocima na ovim prostorima? Kakav je vaš stav o ratnim bubnjevima u koje opet udaraju političari sa srpske i hrvatske strane?

Luka: To je tužno za čitat, a pogotovo tužno za slušat i gledat. Da u 21. vijeku takve stvari još postoje i da se uopće opet kod nas razmišlja o tim stvarima, pogotovo kad se zna koliko zla, tuge i onog najgoreg su nam donijeli ti ratovi. To što se događa trenutno i tamo na Bliskom istoku, u Siriji, strašno je. Mi uopće ne znamo što se točno događa, ali vidimo da je to užasno i kako bi se nešto od toga moglo tu opet ponovit.

Stjepan: Kakva je to evolucija, da ovo čovječanstvo u zadnjih dvadeset godina, sem tehnološki, nimalo nije napredovalo u komunikaciji već ide prema nazad, u srednji vijek. Tuga je da još nismo izvukli značajne pouke.

 

Šta onda?

Luka: Mišljenja sam da velika manipulacija dolazi najviše od političara i medija. Ne smiju mladi ljudi vjerovat svemu šta čitaju i čuju. Tu ima puno toga namjenskog gdje sve te suprotstavljene sile imaju neki razlog svoje zacrtane geopolitike, a zapravo u svemu tome stradaju ljudi. Trebali bi slijedit svoje srce. Svi smo mi jednaki, svi smo mi međusobno slični. Trebamo samo jače željeti poštovat međusobnu kulturu i vjeroispovijest i kroz taj pristup uvidjet da smo svi isti.

 

Kad se opredeljujete za neku novu kompoziciju, razmišljate li o poruci koju to delo nosi, u ovom slučaju antiratnoj?

Luka: Glazbenik inače ne bi smio miješati svoja umjetnička osjećanja sa bilo kakvom politikom niti da priča o važnim porukama djela. On bi trebalo da prepusti publici da ona uzme onaj i onoliki dio koji joj je potreban. Politikom se iskreno ne opterećujem, ali me strašno nervira i rastužuje. Mrzim politiku.

Stjepan: Dok sviramo neko glazbeno djelo, ne mislimo uopće na njegovu eventualnu poruku, jednostavno istu postavimo na scenu u skladu s kompozitorovom idejom i našom snagom obrade izvođenja. Nikad to nije onako baš do kraja kako je napisano u izvornom tempu, ali pri našem izvođenju ono ipak govori o sebi. To je naš smisao razmišljanja.

 

Najavili ste da ćete se na koncertu u Areni predstaviti sa još 60 članova Zagrebačke filharmonije. Ima li tu mesta i za Beogradsku filharmoniju?

Stjepan: Pokušali smo da ovom prilikom povežemo te dvije filharmonije, ali terminski nije išlo, pa je ostalo da Zagrebačka dođe u Beograd. Kako glazba spaja ljude i nema granica, pokušaćemo glazbom koju izvodimo, zapravo, razviti tu empatiju u ljudima na koncertu, šireći ljubav i zajedništvo u okruženju. Našem koncertu u Beogradu radujemo se kao prvi put. Ovdje nas ljudi baš vole jer među Hrvatima i Srbima, uprkos prošlosti, danas više nema podjela i mi ih ne želimo osjetiti.

Mi popravljamo ono što političari zajebu.

 

U Areni predstavljate i vaš poslednji album Score. Jedna od numera na njemu je Moon River, poznata kao tema iz filma Doručak kod Tifanija, u kojem glavnu žensku ulogu tumači Odri Hepbern. Numera je snimljena u Dubrovniku, u toj aristokratskoj tišini. Recite nam koja vas je inspiracija dovela do Dubrovnika grada?

Luka: Naš suradnik na snimanju spotova Darko Drinovac dao je ideju za koju smo se odmah složili. Meni je posebno bilo drago jer je moj otac Dubrovčanin i tamo sam proveo najljepše trenutke svog djetinjstva. Čak i jedan dio obale ispred jednog mula (doka) snimljen je ispred kuće moga djeda i none.

Stjepan: Ideja za novi album je da sve pjesme budu teme iz filmova, kao što su npr. My Heart Will Go On iz filma Titanik, For the Love of a Princess iz Hrabrog srca, May it Be iz Gospodara prstenova, Now We Are Free iz Gladijatora i Moon River iz Doručka kod Tifanija... Uradit ćemo ih produkcijski spotovima, a sve šta smo dosad obradili biće prikazano kroz poseban spektakl za koji se pripremamo u beogradskoj Areni jer je to naš početak turneje. Beograd smo izabrali baš kako bi se svet pokrenio i u njemu i iz njega. Nadamo se da će to beogradska publika prepoznati u našem izvođenju.

 

Kakvi ste vas dvojica privatno kad niste na sceni?

Stjepan: Pa dobri smo.

Luka: Super smo, s obzirom na to kakvi su drugi.

 

Ko je među vama taj koji reže stvari oko prihvatanja određene ponude u poslu?

Stjepan: Mora se naći kompromis, jednom popusti jedan, drugi put drugi, ali tako funkcioniraju stvari.

Luka: Što se biznisa tiče, sve ide super, uvijek imamo istu viziju i isti cilj.

 

Kakva je vizija vašeg biznisa?

Luka: Ne biznisa. Vizija je da dijelimo našu glazbu jer nismo pohlepni ni materijalistični.

Stjepan: Najveća sreća ovog projekta je da nam novac nikad nije bio glavni motiv već zbilja ljubav prema ovome što radimo. Novac i uspjeh su došli kao nuspojava svega, naše strasti i ljubavi prema glazbi.

Luka: Ono što je super kod novca koji zarađujemo jeste da možemo ponovo isti da ulažemo u naš daljnji rast, u odlične spotove... Evo, za novi album snimit ćemo četrnaest numera, a mi ćemo sve to uglavnom isfinancirati sami jer ono što dobijemo od Sonya nije dovoljno da pokrije cijelu produkciju.

Stjepan: Tako rastemo i težimo ka boljem, bez opterećenja radeći na sebi. Dok je to tako, uvijek će sve funkcionirat. Sreća ne dolazi sama.

 

Gde sebe vidite posle? Imate li o tome zajedničku viziju?

Stjepan: U glazbi na bilo koji način, svakako. Volio bih da radim sa mladim glazbenim talentima. Ali, ja sam još mlad i trenutno me interesira samo izvođenje u 2Cellos. Hoću da uživam u posljednjem trenutku, danima, mjesecima ili koliko će već da traje ta količina emocije koju sad mogu prenijeti našoj publici.

Luka: To mi je daleko uopće sad razmišljati, ali volio bih isto ostat u glazbi na svaki način i oblikovati je posebnim izražajem. Rad na novim izvedbama i spotovima našeg albuma Score zasad mi je veliki motiv.

 

Scoreje s prvog mesta u Japanu skinuo čuvenu Adele i postao najprodavaniji na tom tržištu? Kako to doživljavate?

Stjepan: U Japanu smo već kao kod kuće dostigli maksimum i veoma smo sretni zbog toga. Istina je da nam je album trenutno najprodavaniji od svih inozemnih zvijezda u Japanu, kao što su Adele, Beyonce i Biber. To je to.

Luka: U Americi ćemo također promovirati novi album, a nastupit ćemo i u Today Show.

 

 

izvor: Novi magazin
Ostavi komentar Ostavi komentar >>
Ostavi komentar
Pročitajte i...
Preporuke prijatelja
NASLOVI
Zlatiborac
OTP banka lizing
Novi magazin- nedeljnik Medija centar Novinska agencija Beta societe AMSS side